Što je pokazao košarkaški turnir u Riju?

Završene su još jedne Olimpijske igre na kojima su najbolji košarkaši svijeta pokazali svu ljepotu igre između dva obruča. Istina, ono “najbolji” možda ne bi trebalo shvatiti doslovno jer je, prije svega u reprezentaciji SAD-a, a poslije i kod drugog finalista (reprezentacije Srbije), nedostajalo nekoliko vrlo važnih igrača. Isto se može reći i za nekoliko drugih momčadi, uključujući i Hrvatsku. Kakav je stoga zaključak koji nosimo sa ovih OI? Igrala se brza košarka, bilo je dosta neizvjesnih duela, iznenađujućih rezultata i nekoliko iznenađenja u samom plasmanu, a upravo će ovo potonje biti i glavna tema ovog teksta.

KVARTET NAJBOLJIH

Prvo mjesto i zlatnu medalju je sasvim očekivano uzela selekcija SAD-a. Bez obzira na velik broj otkaza, NBA igrači jednostavno igraju na nekom svom, za ostatak svijeta nedostižnom nivou. I kada se činilo da im se može prići, makar rezultatski, možda čak i pomislilo da ih se može i pobijediti, oni bi baš tada uzeli stvari u svoje ruke (čitaj: zaigrali bi kako znaju) i odradili posao. S naglaskom na “odradili”. Iako je zlatna medalja apsolutno zaslužena i očekivana, ostaje dojam da smo od ove momčadi dobili samo mrvice. Možda smo, eto, tek u finalu, u najvažnijoj utakmici na Igrama, vidjeli svu raskoš i talent ovih igrača. Ipak, za sve prave ljubitelje košarke to je bilo premalo. Od ove reprezentacije se svakako nije očekivalo da od 8 utakmica samo 4 budu završene  pobjedom većom od 10 razlike. Ipak, ono što se pamti je zlatna medalja i finalni dvoboj, a u toj posljednjoj utakmici Amerikanci su odigrali onako kako smo od njih očekivali da igraju kroz cijeli turnir – ne ostavljajući protivniku prostora da se nada bilo čemu. Kao i tijekom cijelih Igara, najbolji igrač SAD-a bio je nova akvizicija Golden State Warriorsa i igrač koji je u samom vrhu već godinama – Kevin Durant. Njega su pratili još Paul George i Carmelo Anthony koji se nakon ovih Igara povukao iz reprezentacije kao jedini igrač u povijesti američke košarke s 3 zlatne olimpijske medalje.

Drugo mjesto i srebrnu medalju odnijela je reprezentacija Srbije. Iako su predviđanja išla od vrlo hrabrog trećeg mjesta pa do ispadanja u četvrtfinalu, reprezentacija Srbije je sasvim zasluženo došla do srebrnog odličja. Glavni razlog velikog uspjeha leži prije svega u igračkom (Sale Dorđević) i trenerskom iskustvu stručnog stožera (Muta Nikolić je godinama uz reprezentaciju Srbije – bio je tu i u vrijeme kada je sadašnji izbornik bio igrač) i u odličnom tempiranju forme kako bi se došlo do rezultata. Kako onda drugačije objasniti nestabilne partije u prvom dijelu turnira, uz ispostavit će se, Pirovu pobjedu Francuza u međusobnom dvoboju, i kasnije odlične igre protiv Hrvatske i najbolje partije i prave demonstracije moći protiv Australije, reprezentacije od koje su izgubili sa 15 razlike u grupnoj fazi? Srbija je imala odlično ukomponiranu momčad kojoj čak ni takav udarac kakav je nenadani otkaz gorostasnog centra Detroit Pistonsa Bobija Marjanovića, nekadašnjeg MVP igrača Eurolige, nije mogao naškoditi. Ako uz to dodamo i ozljedu Nemanje Bjelice, još jednog igrača koji je ponio laskavu titulu MVP igrača Eurolige, a koji sada nosi dres NBA ligaša Minnesota Timberwolvesa, slika postaje kompletna. Ta momčadska igra, u kojoj je Srbija uvijek imala igrača više sa klupe u odnosu na bilo kojeg protivnika je i utjecala na izvanrednu obranu koja je primjerice Australiju zaustavila na samo 14 koševa u prvom poluvremenu polufinalne utakmice. To nije uspjela čak ni američka selekcija. Nositelji igre su bili iskusni Miloš Teodosić, mozak ekipe, i Miroslav Raduljica, startni centar, dok su od mlađih snaga tu najviše pokazali bek-šuter Bogdan Bogdanović i krilo s odličnom rookie sezonom u Denveru, Nikola Jokić.

Treće mjesto i brončanu medalju je osvojila reprezentacija Španjolske. Momčad koja je navikla u posljednjih desetak godina uzeti medalju bez obzira na kojem natjecanju se pojavila, ovaj put je bila izuzetno blizu da se od turnira oprosti već u skupini. A bili su, po svim prognozama, sigurni u finalu sa SAD-om. Nakon svega viđenog, pitanje je jesu li se zaslužili popeti i na to najniže postolje. Iako je ova momčad i dalje vrlo opasna, s izvanrednom petorkom i jakom klupom, nešto je tu nedostajalo. Možda samo Mark Gasol, koji zbog oporavljanja od teške ozljede koju je zadobio u drugom dijelu sezone igrajući za Memphis nije mogao nastupiti na OI, možda malo mlađa postava ili bolja obrana, ali Španjolci mogu biti prezadovoljni učinjenim. Nakon spektakularnog poraza od reprezentacije Hrvatske (uz blokadu Darija Šarića na Pauu Gasolu u posljednjoj sekundi) i potpuno šokantnog poraza od domaćina, Španjolci su se našli na rubu eliminacije. Ipak, koliko su stvarno dobri pokazali su u utakmicama protiv Litve koju su dobili sa nestvarnih 50 koševa razlike, nakon čega se Litva više nije oporavila, i protiv Francuza u četvrtfinalu. Ipak, krug koji se stvorio u skupini Španjolce je stavio u isti dio ždrijeba s Amerikancima i tu je za njih bio kraj, iako su se izuzetno hrabro i dobro nosili sa glavnim favoritima turnira. Tu se vidjelo da Španjolcima nedostaje barem još jedan ili dva raspoložena igrača koji su spremni preuzeti odgovornost uz neuništivog Paua Gasola. U utješnoj utakmici za treće mjesto, Španjolska je poslije velike borbe dobila Australiju, uz krajnje sumnjiv faul Pattyja Millsa pet sekundi prije kraja. Da ne ulazimo u detalje te utakmice, činjenično je stanje da su igrači Furije poslije velikih problema ipak uspjeli pokazati klasu i osvojiti jednu od medalja. Njihov uvjerljivo najvažniji igrač bio je Pau Gasol sa 19.5 poena i 8.9 skokova po utakmici, a pored njega su se istakli još Nikola Mirotić i Rudy Fernandez.

Australija je sigurno najveće iznenađenje cjelokupnog košarkaškog turnira. Iako nisu uspjeli uzeti prvu medalju na OI  u košarci za svoju zemlju, definitivno su postali dio košarkaškog svijeta. Oni su povremeno imali određenog uspjeha i u muškoj košarci, no  uspjesi su im u ženskoj košarci mnogo veći i u kontinuitetu. Australci su ekipa koja je sastavljena od nekoliko NBA igrača koji uglavnom imaju točno određene uloge na terenu (Delavedova, Mills, Bogut, Baynes) i nekoliko igrača iz za nas daleke i slabo praćene australske lige, pa im malotko davao veće šanse za prolazak dalje od četvrtfinala. Međutim, već poslije prva dva kola u grupi, priča oko Klokana se potpuno promijenila. Agresivni stil na rubu prekršaja, koji protivničkim igračima daje malo ili nimalo prostora za razmišljanje, uspješno je prikrivao sve nedostatke ove selekcije zbog kojih ona i jest bila jako nisko rangirana pred početak OI. Oduševila je činjenica da je izbornik Australije redovno koristio po 10 ili čak svih 12 igrača, prije svega za agresivno igranje obrane. Uvjerljivo najvažniji igrač je bio Patty Mills koji je davao 21.3 poena po utakmici i kome je izvana asistirao Delavedova, dok su unutrašnju liniju činili odlični Bogut i Baynes. Na kraju, ostaje žal za brončanom medaljom koja im je izmakla za jedan poen ili jednu sudačku odluku (ovisno iz kojeg ugla gledate).

HRVATSKA

Ako izuzmemo Australiju, najugodnije iznenađenje košarkaškog turnira OI je reprezentacija Hrvatske, a s obzirom na probleme na koje je naišla i prije turnira, slobodno se može reći i da je najveći dobitnik od reprezentacija koje se nisu okitile nekom od medalja. No, cijelu priču oko hrvatske reprezentacije i OI treba sagledati mnogo šire od događanja u Riju. Počevši od otkaza centra Ante Tomića, i to u olimpijskoj godini, preko kvalifikacijske grupe u Torinu gdje su za pobjedu i odlazak na OI bili tek treći favoriti pored jake Grčke i domaćina Italije (po mnogima sigurnog putnika za Rio), do grupe gdje su predviđanja eminentnog  ESPN-a išla toliko daleko da su Hrvatskoj prognozirala ispadanje, pa do konačnog poraza protiv, ispostavit će se, drugoplasirane Srbije od svega tri razlike gdje su jedna ubačena lopta ili nesviran prekršaj u posljednje 3 minute mogli potpuno preokrenuti situaciju. Gledajući odnos pobjeda i poraza, kao i razliku kojom je Hrvatska izgubila u četvrtfinalu, ispostavit će se da je autor ovog teksta bio potpuno u pravu kada je u najavi turnira napisao da će se Hrvatska sa ovog natjecanja vratiti kao petoplasirana reprezentacija! Ovakav rasplet događaja je iznenađenje samo za one koji nisu gledali Hrvatsku u pripremnim utakmicama, ili na utakmicama u Torinu. Još tada se vidjelo da, iako uvijek osporavan, trenerski lisac Aco Petrović itekako zna  igračima pronaći ulogu koja im odgovara i pri tome odlično psihološki pripremiti igrače za sve probleme koji bi se mogli pojaviti. Ono što, nažalost, nije uspio iskorijeniti je činjenica da redovno, baš na svakoj utakmici, Hrvatska ima nekoliko minuta koje često prerastu u cijelu četvrtinu u kojoj se igra nekad manje, a nekad i mnogo više, doslovno – raspada . Kako inače objasniti kraj druge i cijelu treću četvrtinu protiv potpunog autsajdera Nigerije, ili treću četvrtinu protiv Srbije gdje hrvatska reprezentacija jednostavno nije postojala na parketu, bez obzira tko se našao u postavi? Ono što će također biti veliki problem nekom budućem izborniku je činjenica da, uz dužno poštovanje prema kapetanu Roku Ukiću, Hrvatska nema  playmakera čija pojava na terenu znači sigurnost u prijenosu lopte i organizaciji napada. Na žalost, play poput Ukića u suvremenoj košarci ne može funkcionirati. Iako mu je igra u obrani plus, kao i pomaganje centrima pri udvajanju, u suvremenoj košarci organizator igre koji ne može pogoditi izvana je bezopasan i lak za čuvanje. Također, klupa je bila kratka, igralo se u rotaciji sa osam igrača, a to često nije bilo dovoljno jer kada jedan igrač ne odradi dogovoren posao, nema igrača koji ga može zamijeniti. Isto tako, i pored najbolje volje i želje da se zonom 2:3 ili povremeno kombiniranom obranom iznenadi protivnik, često je to unosilo pometnju u vlastite redovima jer je dolazilo do kašnjenja u preuzimanju igrača.

Ono što bi trebalo istaknuti kao nešto što bi trebalo forsirati i u narednom periodu je način igre koji umnogome podsjeća na način igre NBA klubova. Igralo se brzo, sa puno šuteva i promjena posjeda koje su se događale na nešto manje od 16 sekundi. Usporedbe radi, promjena posjeda u finalnoj seriji NBA lige ove sezone, a radi se o dvije momčadi koje zaista puno šutiraju, je bila točno na 15 sekundi. Ono što je i dalje podsjećalo na  suvremenu igru u NBA ligi je i veliki broj šuteva za tri poena i izgrađene akcije za iste. Ukupan prosjek broja šuteva na koš van linije za tri poena koje je izvela hrvatska reprezentacija bio je 23.8 , što je stavlja na 4. mjesto od svih osam momčadi koje su prošle grupe. Veliki broj izolacija, inače nesvojstven košarci koja se igra u Europi, je također bio prisutan uz često jedan ili dva dobra bloka za Bogdanovića koji bi situacije rješavao šutom za tri ili prodorom koji bi završavao polaganjem na koš ili šutom iz reketa, često pod faulom. Nažalost, protivnici su često u svojoj rotaciji, kada bi prepoznali da hrvatske igrače ne ide šut, sužavanjem reketa i usmjeravanjem na lijevu stranu potpuno neutralizirati Bogdanovića, a samim time i napade hrvatske reprezentacije. Ipak, Bojan Bogdanović je svojim ponašanjem i izvedbama na terenu pokazao da je pravi vođa, demonstrirajući klasu koja ga je i preporučila NBA skautima kao i čelnicima Brooklyn Netsa za koje nastupa. Na žalost, i pored velike želje, Bogdanović jednostavno ne može sam iznijeti cijelu ekipu kroz natjecanje. Tu na scenu stupa  Dario Šarić, novi igrač Philadelphia 76ersa. Igrač koji može igrati obje krilne pozicije, igrač s visokim košarkaškim IQ i jedan od onih zbog kojih Bojan Bogdanović ima dosta prostora za prodore. Šarić može igrati leđima prema košu, licem, na perimetru ili niskom postu – ovisno o situaciji. Ono na čemu on mora poraditi je malo bolji šut izvana, što će ga činiti još ubojitijim igračem, i duel igra zbog koje će i u NBA ligi sigurno imati problema dok se ne navikne na fizički zahtijevan stil pun kontakta. Dario zna ući u igrača i po potrebi ga i “iznijeti” na putu do koša, ali to radi povremeno i, čini se, samo kad osjeti da je spreman. U slučaju da ove dvije stvari popravi, Hrvatska će imati još korisnijeg Šarića koji će svojom all-round igrom biti pravi vođa na terenu. Treći igrač koji zaslužuje sve pohvale usprkos nešto slabijem šuterskom učinku na OI je Krunoslav Simon, “sedmica” hrvatske reprezentacije. Kao što sedmica obraduje loto igrače, tako je i “sedmica” Simon često znao obradovati navijače pogocima za tri poena ili nekom asistencijom, naročito u utakmicama koje su prethodile Igrama. Na žalost svih, baš u eliminacijskoj utakmici protiv Srbije nije mogao pogoditi šut za tri i generalno slab šut na OI jednog od tri glavna igrača je jedan od razloga ispadanja hrvatske reprezentacije. Uz, naravno, katastrofalnu partiju Darija Šarića u toj utakmici. Velike nade se polažu i u Marija Hezonju koji je još uvijek nestalan igrač i koga obrana trenutno izgleda i ne zanima previše, ali koji ima toliko potencijala da se njega jednostavno mora istrpjeti. Ono što daje nadu za budućnost hrvatske košarke je to što je čak i poslije svih nabrojanih problema Hrvatska bila na jedan ili dva posjeda od polufinala. Tu je još za pohvalu i veliki broj napadačkih skokova, ali to je poništeno relativno slabom realizacijom nakon toga. Ima tu još puno prostora za napredak, ali se čini da hrvatska košarka napokon  ide u pravom smjeru.

RAZOČARANJE TURNIRA

Najveće razočaranje turnira je reprezentacija Francuske kojoj se redom pred OI predviđala brončana medalja. Ipak, tu su ulogu najvećeg razočaranja dobili samo igrom nesretnih slučajeva. Da je situacija u grupi B bila samo malo drugačija (primjerice, da Španjolska nije izgubila od Brazila), Francuska bi se najvjerojatnije našla u borbi za medalju. Ovako, pobjeda u ključnom meču u skupini protiv Srbije, gdje je uspjeh značio i odlazak na SAD u eventualnom polufinalu, pripala je Francuskoj koja je na samo minutu i pol do kraja gubila sa 6 poena razlike. Nisu kalkulirali i možda su pomalo naivno, ali i sretno došli do pobjede (šut Bogdana Bogdanovića za tri poena u posljednjoj sekundi je završio na drugom obruču), ali svakako nisu računali na to da će im protivnik u četvrtfinalu biti reprezentacija Španjolske koja je u tom trenutku samo željela izbjeći eliminaciju i nije imala prostora za bilo kakve kalkulacije. Ipak, previše lako su izgubili taj susret, dozvolivši svim igračima španjolske reprezentacije da se upišu na listu strijelaca. Razloga za toliko lošu utakmicu je dosta, ali tu je prije svega činjenica da Parker više nije toliko dominantan igrač, naročito ne u obrani, kao i nedostatak ozbiljnije podrške jer je dobar dio momčadi podbacio. Nakon njegovog povlačenja vidjet ćemo hoće li se još neki iskusni igrač odlučiti za isti potez. Gledajući malo dalje, od kvalifikacijskog turnira na Filipinima i pobjede nakon velike borbe protiv reprezentacijom Kanade, pa nadalje uz tri uzastopna poraza u prijateljskim ogledima sa Srbijom, vidjelo se da Francuzima, u tom trenutku i bez Goberta koji ni na Igrama nije bio u formi, nedostaje još nešto. Momčad nije igrala agresivno u obrani, tranzicijska igra i koševi iz nje su postali rijetkost, a momčad je i pored odličnog Heurtela sigurnost dobivala tek kada je Parker bio na parketu i u svojoj prepoznatljivoj formi. Možda je bilo i do motivacije, umora, možda tek do lošeg ždrijeba, ali izbornik Kole sada ima veliki zadatak da Francuze pokrene i pokuša vratiti tamo gdje im je objektivno i mjesto – u evropski i svjetski vrh.

LITVA I ARGENTINA

Bilo bi svakako nepravedno preskočiti i preostale dvije reprezentacije koje su ušle u eliminacijske borbe, Litvu i Argentinu.

Očekivanja za bivšu sovjetsku republiku koja ima izuzetnu košarkašku tradiciju su išla do polufinala i brončane medalje, ali se u toku Igara vidjelo da je to potpuno nerealno, barem u ovom trenutku. Sjajne igre iz prve 3 utakmice potpuno su neutralizirane katastrofalnim porazom od Španjolske od 50 razlike, nakon kojih se Litva više nije oporavila i nakon kojih je u seriji izgubila i od Hrvatske i utakmicu četvrtfinala sa Australijom, oba puta  prelako i sa dvoznamenkastom razlikom. Činilo se da bi u tom trenutku  Litva izgubila meč protiv bilo koje reprezentacije iz grupe A. Kalnitis nije mogao sam, a nedostatak podrške i izvana i pod košem utjecao je na konačan plasman jedne inače dosta talentirane momčadi.

I poseban osvrt na svima dragu reprezentaciju Argentine. Ekipa koja u sastavu ima igrače koji su makar po godinama zreli za mirovinu i koji su igrali sada već davne 2002. godine u finalu Svjetskog prvenstva u Indianapolisu, u pripremnom periodu je igrala fenomenalno. Bez kalkulacija, sa često vrlo grubom igrom i velikim brojem pokušaja za tri poena (skoro 50% upućenih šuteva je bilo van linije za tri), Argentinci su i na OI podgrijavali nade njihove nacije da ova generacija može makar još jednom uzletjeti i više nego što je realno. Na žalost mnogih ljubitelja košarke, izostala je borba za medalju, a reklo bi se da su, uz činjenicu da su u četvrtfinalu išli na reprezentaciju SAD-a, najviše izgubili porazom od Litve koja je kasnije također (očekivano) izgubila od Hrvatske i time direktno poslala Argentince kao četvrte na prvoplasirane Amerikance. Ono što će posebno ostati u sjećanju kada se bude spomenula ova generacija argentinskih košarkaša je to da nikad nisu odustajali, pa čak i na ovoj utakmici gdje se pobjednik znao i prije početka meča. Nažalost, nedostatak kvalitetnih igrača s klupe ovaj put nije mogla nadomjestiti srčanost koja ih krasi već desetljećima. Nadam se da nisam u pravu, ali čini se da sada slijedi mračan period za argentinsku košarku. Do pojave novog Ginobilija…

Zastor se tako spustio na još jednu veliku košarkašku predstavu. Sada se igrači vraćaju svojim kućama, pa klubovima za koje igraju širom svijeta. Dobar dio njih će krenuti put SAD-a, a drugi dio će u Europu, dok će se ostali da rasporediti po ostatku globusa čekajući novu sezonu.

Do tada, nama će još dugo u ušima odzvanjati ritam sambe sa prelijepih pješčanih plaža Rija.

Autor: Srđan Nikolić