Što će biti sa Spursima?

Današnja NBA liga veća je tvornica novca nego ikada prije. Milijarde dolara isplaćuju se igračima svake godine koji dodatno zarađuju na svojim linijama sportske obuće, raznoraznim drugim sponzorstvima i tko zna čime sve ne. Novac i sponzori pokreću sve.

Stoga nije nimalo čudno da svaki igrač gleda kako što više zaraditi. Svota koju će primati recimo jedan Chris Paul od Houston Rocketsa nama na Balkanu je teško pojmljiva, a većina nas se uhvati za glavu kad se sjetimo da Timofej Mozgov prima prosječno 16 milijuna dolara svake godine. Da se razumijemo, nije to slučaj samo u NBA ligi. Europski nogomet je odavno krenuo istim putem, ali ovo je košarkaški blog pa nas sulude cifre koje su se isplaćivale za Neymara ili Ronalda ne zanimaju trenutno.

Igračima je u NBA ligi danas lakše promijeniti klub. To će učiniti iz jednog od dva razloga: bolje plaće ili realne prilike za prsten. Nije Kevin Durant otišao u Oakland zbog bolje plaće – otišao je osvajati naslove i MVP titule. I to je sasvim legitimno razmišljanje, čovjek je iskoristio mogućnost koju mu pravila lige dopuštaju. Međutim, odavno je jasno da su snažne veze kluba i igrača u NBA ligi rijetkost. Mi u Europi puno smo strastveniji po tom pitanju, kako u košarci, tako i u nogometu. Kod nas klubovi predstavljaju zajednicu iz koje su potekli, dok su u Americi oni zapravo korporacije koje uvijek mogu promijeniti grad u kojem nastupaju, u bilo kojem od glavnih sportova to je tako. Možda nije slučajno da je Dirk Nowitzki, Nijemac, ostao tako dugo u Dallasu, u momčadi s kojom je uzeo tek jedan naslov tijekom više od 20 godina službe.

Gregg Popovich, međutim, nije od danas.

U Spurse je došao još daleke 1988., otprilike točno u vrijeme kada se nižepotpisani rodio, i bio pomoćnik Larryju Brown sve dok 1992. vlasnik Red McComb nije otpustio kompletan stručni stožer. Popovich je zatim neko vrijeme proveo u Warriorsima, ali se 1994. vraća u Teksas kao generalni menadžer, da bi nakon katastrofalnog starta u sezonu 96/97 (3 pobjede i 15 poraza) otpustio Boba Hilla i sam sjeo na klupu. Spursi su zavšili sezonu s očajnih 20-62. Spursi su draftirali Tima Duncana.

Popovich, dakle, ne da je gradio ono što Amerikanci zovu „kulturom franšize“ nego on JEST kultura Spursa. Iduće godine bit će 25. obljetnica njegovog povratka u klub. Zato nije čudno ako dobijete neki čudan osjećaj da oni tamo ne pripadaju kada pomislite na klub iz San Antonija i usporedite ga s ostatkom lige. U Spursima nema (toliko) glamura, San Antonio nije, kako to opet Amerikanci kažu, „tržište“ poput New Yorka ili Los Angelesa i sve je nekako skromnije. I upravo je ta skromnost nekako postala zaštitni znak Spursa.

Nitko to nije utjelovljavao bolje od Tima Duncana. Tih i povučen čovjek, ali briljantan igrač, Duncan je s vremenom postao uzor i poštovana figura diljem lige. Ali nije bio sam. Spursi su izabrali Manua Ginobilija kao 57. na draftu 1999. kad je igrao u DRUGOJ talijanskoj ligi. Hvala na pitanju, još je u San Antoniju i igrao je playoff prošle sezone. A još može i zakucati iako je nekidan navršio 41. Tony Paker izabran je 2001. kao 28. na draftu. Tek se ovo ljeto preselio iz San Antonija u Hornetse.

Image result for tim duncan cheap clothes

Poanta je da se u San Antoniju krvavo radi. Da je te igrače trebalo skautirati, pronaći u Europi i onda ih uklopiti u Popovichev sustav. Naravno, pomoglo je što je Popovich vrhunski trener, ali nikad Spursi nisu bili klub iz kojeg su dolazile bombastične izjave. Pamet, skromnost i gomila uloženog rada rezultirali su titulama. A da Pop sebe ni dan-danas ne smatra nekim koga se ne smije kritizirati pokazuje i situacija sa LaMarcusom Aldridgeom od prošlog ljeta kada je ovaj odlični igrač htio napustiti klub jer mu nije odgovarala igra Spursa. Trener ga je odveo na večeru, priznao da je krivo postavio igru, napravio promjene u idućoj sezoni i Aldridge mu je to itekako vratio i odvukao momčad u playoff skoro pa sam. Da, sam. Kawhija nije bilo.

Kawhi Leonard. Tih i povučen čovjek, ali briljantan igrač. Imao je priliku rasti uz Duncana i svi su ga vidjeli kao njegovog idealnog nasljednika, kao savršenu osobu koja će nastaviti tu kulturu skromnosti i privrženosti klubu. Čak ih povezuje i obiteljska tragedija – Kawhi je ostao bez oca koji je ubijen pred vlastitom autopraonicom kad je Leonardu bilo 16, dok je Timu majka umrla od raka kad je imao 14 godina.

Tu se u priču upleće Kawhijev ujak Dennis Robertson koji je, po svim pričama iz američkih medija, glavna osoba koja se brine o Kawhijevoj karijeri. Moj dojam je da je Kawhi prilično zbunjen cijelom ovom dramom oko njega i da samo sluša što mu ujak kaže. A ujak je zacrtao La-La Land i novac koji s time dolazi i to do te mjere da ni ugovor od 220 milijuna nije bio dosta. Kad to tako pogledate učini vam se da vrijednosti koje su Spursi godinama gajili jednostavno nemaju šanse pred naletom krupnog kapitala.

Ali onda je Gregg Popovich napravio potez koji mi se čini sve bolji što više razmišljam o njemu i koji je zapravo razlog zašto sve ovo pišem. Lako što je poslao Kawhija u Toronto, nego je doveo DeMara DeRozana.

Image result for demar derozan leaving

Nije poanta u kvaliteti igrača, Leonard je bolji igrač, o tome valjda nema spora. Međutim, nije ni DeRozan baš za baciti, a sa LaMarcusom Aldridgem pod košem to bi moglo sasvim fino izgledati. Lako moguće da Spursi budu čak i jači nego prošle godine jer Aldridge baš i nije imao s kime igrati. Sa 23.1 poenom po utakmici bio je daleko najbolji strijelac, a tek su Rudy Gay (11.5), Pau Gasol (10.1) i Patty Mills (10.0) uz njega imali dvoznamenkast prosjek koševa po utakmici. Leonardovih 16.2 po meču nećemo računati jer je nastupio samo 9 puta.

Ono zbog čega me osobno DeRozan oduševio je njegova reakcija na trade. Čovjek jednostavno nije želio ići. Raptorse je doživljavao svojima, onako kako mi u Europi neki klub doživljavamo svojim, i želio je velike stvari s njima:
„Kad su me Toronto Raptorsi izabrali imali su stigmu na sebi: svatko od tamo odlazi, nijedna superzvijezda ne želi igrati u Kanadi. Od prvog dana moj pristup igri imao je za cilj promjenu priče koja prati tu organizaciju. Zato sam toliko naporno radio. Zato sam nisam posustajao. Želio sam to promijeniti. (…) Nikad nisam mislio o drugom gradu, nikad nisam to ni spomenuo. Volim to mjesto. To je doslovno moj drugi dom.“

Da nekoga trade ovako pogodi kako je pogodio DeRozana je stvarno rijetkost. I iako mislim da je u krivu što se ljuti na organizaciju jer mu nisu rekli da se sprema zamjena (ovo je, na kraju, ipak biznis) DeRozan pokazuje da je htio RADITI, da je bio svjestan da će biti teško i da je bio spreman ostati u Torontu do kraja karijere. Htio je mijenjati tu famoznu kulturu kluba. A Toronto nije baš top destinacija u NBA ligi. Da, imaju prilično fanatične navijače (za NBA standarde), ali daleko je to od glamura Los Angelesa i onoga što Lakersi sada prolaze sa LeBronom.

Igrač koji razmišlja kao DeRozan će itekako znati cijeniti Spurse i ono što oni predstavljaju. Zapravo, takav igrač mogao bi se savršeno uklopiti. Ne samo iz igračke perspektive nego i s aspekta ideala. Duncan je odavno u mirovini, Parker je otišao u Hornetse, a Ginobili je već u poznim godinama. Gregg Popovich bi se nakon Olimpijade u Tokiju lako mogao povući. Spursima treba zvijezda koja će nastaviti njihovu filozofiju rada, skromnosti i odanosti i održati ih kompetitivnima dok istovremeno promiče njihove vrijednosti. Kawhi očito nije bio taj.

I iako su u San Antoniju kratkoročno oslabljeni (iako je i to diskutabilno, s obzirom da Leonard nije htio igrati), dugoročno su možda dobili nešto puno vrijednije od samo jako dobrog igrača. DeMar DeRozan ima još tri godine ugovora. Imam neki osjećaj da će to rado produžiti. I uvesti Spurse u eru u kojoj će Pop, Tim, Manu i Tony biti samo daleka uspomena.

 

Autor: Marko Domljanović