Priča o triju zvanom Run TMC

Steph Curry, Klay Thompson i novopridošli Kevin Durant. Za mlađe navijače Golden State Warriorsa, ovo je već sada vrlo uzbudljiva vanjska linija, iako je NBA sezona tek počela. Ogroman potencijal. Možda i najbolja ofanzivna linija ikad. Ili ipak ne? Vratimo se sada već četvrt stoljeća unazad. Vratimo se u doba kada su ugovori sa sedam znamenki u NBA tek počeli hvatati zalet i u vrijeme kada je NBA bila, pokazalo se, najkvalitetnija u svom postojanju. Tu dolazimo do toga da gorespomenuta trojka možda neće biti najbolja čak ni u povijesti kluba iz Oaklanda! Razlog se zove Run TMC.

Ovo je priča koja je za mnoge starije košarkaške navijače gotovo romantična. Priča o jednom od najpopularnijih trija svijeta svih vremena, iako objektivno nisu puno toga napravili na momčadskom planu. Čak nisu dugo ni trajali – zajedno su odigrali tek dvije sezone, a od toga samo sezonu i pol na razini zbog koje su postali planetarne ikone. Ovo je priča o do sada najpopularnijem triju u povijesti Golden Statea, a vjerojatno i cijele NBA lige – Chrisu Mullinu, Timu Hardawayu i Mitchu Richmondu, poznatima i kao Run TMC.

Kako su nastali?

Počnimo od toga kako je nastala ova legendarna trojka. Dotadašnji generalni menadžer i potpredsjednik kluba iz Oaklanda, legendarni Don Nelson, trener sa najviše pobjeda u povijesti NBA lige, preuzeo je u ruke jedan krajnje letargičan skup igrača. I pored toga što ih je vodio još jedan, vrijeme će pokazati, legendarni trener George Karl, ekipa je imala igru daleko od razine potrebne za doigravanje. Preuzevši ekipu nakon sezone 1987/88 i sa dva izuzetna draft izbora iz prve runde u naredne dvije godine, postavio je temelje ekipe koja je bila spektakularna koliko i Magicovi Lakersi. Nažalost, i pored svih inovativnih sposobnosti koje su ga krasile, i činjenice da je imao “njuh” za osjetiti da će igra koju će on utemeljiti u Oaklandu s vremenom promijeniti viđenje  košarke, nije bio dovoljno strpljiv (ili hrabar) da razvije Run TMC do kraja, ali o tome malo kasnije.

Alkoholičar

Prvo treba predstaviti najstarijeg igrača, igrača koji je sačekao, ali i otpratio ostale članove Run TMC-a. Naravno, riječ je o Chrisu Mullinu, a njegova priča je ujedno i najzanimljivija. Košarkaš rođen u Brooklynu bio je lokalna zvijezda još od srednje škole kada je osvojio državno prvenstvo i titulu Mr. Basketball. I pored poziva velikih koledža iz cijele Amerike, on se odlučio za lokalni Saint John i budućeg člana Kuće slavnih, trenera Carnaseccu, sa kojima je 1985. došao i do Final Foura, uz čak tri godine koje je vezao kao najbolji igrač Big East konferencije. Te 1985. godine napušta koledž kao najbolji strijelac u povijesti sveučilišta, nadajući se da će ga “njegovi” Knicksi uzeti na draftu i da neće morati napuštati grad koji je toliko volio. A te sezone je po prvi put novi komesar lige David Stern (također Njujorčanin), predstavio sustav sa kuglicama koji je i danas u upotrebi. Na krajnje kontroverznom draftu, Knicksi dobivaju prvi izbor koji oni brže-bolje koriste da uzmu gorostasa sa Georgetowna i Mullinovog suigrača sa OI u Los Angelesu i kasnije u Barceloni, Patricka Ewinga. Mullin završava kao sedmi pick u Oaklandu, preselivši se tako oko 4.000 kilometara dalje i zamijenivši obalu jednog oceana drugim. Tamo je započeo svoju profesionalnu karijeru u dresu broj 17 koji je uzeo zbog legendarnog šutera Boston Celticsa, Johna Havliceka. Golden State u to vrijeme nije imao momčad vrijednu spomena, a početnih 3-13 je djelovalo nevjerojatno za Mullina koji je tijekom četiri godine studiranja izgubio ukupno 30 utakmica! Uz to, prve tri sezone je igrao na poziciji beka šutera, mjestu na kojem je mogao igrati, ali ne toliko efikasno kao na koledžu. Bilo je očigledno da mu nedostaje brzine u obrani koju je nadomjestio izuzetnim “čitanjem” protivnika po čemu su ga usporedili sa legendarnim Larryjem Birdom. U kombinaciji sa usamljenošću, udaljenošću od kuće i nekonkurentnom ekipom, kod mladog i nezrelog Mullina pojavila se i ona druga, mračnija strana. Naime, još tijekom studiranja, Mullin je bio poznat po tome da sa suigračima zna popiti pivo, čak i u svlačionici, što im je trener Carnasecca dozvoljavao. Kakva mu je reputacija po tom pitanju bila najbolje svjedoči i činjenica da ga je tadašnji predsjednik Warriorsa Daniel Finan otvoreno pitao koristi li drogu jer je to bio ogroman problem lige 80-ih. Stvari su postajale sve gore jer se Mullin i udebljao (imao je 112 kg), nije brinuo o sebi i djelovao je kao da je za 6 mjeseci ostario desetak godina – sve zbog posljedica alkohola. Don Nelson, koji je te sezone zamijenio udobnu menadžersku fotelju vrelom trenerskom klupom, otvoreno mu je rekao da ima problema sa pićem, što je Mullin negirao i obećao da neće uzimati alkohol šest mjeseci. Već četvrti dan nakon obećanja viđen je sa pivom u ruci. Nakon nekoliko propuštenih treninga, uslijedila je suspenzija i 24-godišnji Mullin je u prosincu 1988. poslan na jednomjesečno odvikavanje od alkohola u kliniku koja je gledala na stari dom Lakersa Forum. Mjesto na kojem je četiri godine ranije dotaknuo zvijezde uvjerljivo osvojivši s američkom reprezentacijom zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. Ipak, dobio je podršku svoje obitelji u kojoj su mu i otac i ujak imali isti problem i u siječnju se vratio na treninge. Na prvom treningu je stao na liniju za slobodna bacanja i vezao 92 pogođena šuta! Sirov talent, reklo bi se, ali je li to dovoljno da se uspije? U toj sezoni je stavljen na poziciju niskog krila, poziciju na kojoj se snalazio kao riba u vodi i koja je ostala njegova do kraja karijere. Kako je ovisnost o alkoholu postala prošlost, ponovo se mogao koncentrirati na košarku. A to doba je bilo idealno da se vrati u cijelu priču jer je baš te problematične 1988. godine u klub došao još jedan pick iz prve runde – drugi dio Run TMC-a, robusni šuter Mitch Richmond koji je zbog svoje građe dobio nadimak “Rock”.

Stijena

Tu dolazimo do petog picka i osvajača bronce sa OI u Seulu. Richmond je poslije dvije sezone na junior koledžima došao do stipendije na velikom Kansas Stateu gdje je napravio jednu od najboljih košarkaških karijera u povijesti sveučilišta, iako je tamo igrao samo dvije godine! Toliko je bio dobar da je izabran u momčad stoljeća ovog sveučilišta, Kuću slavnih Kansas Statea, a i broj na dresu mu je povučen iz poštovanja prema svemu što je uradio za tu instituciju. A Kansas State je povukao ukupno samo 10 dresova. Richmond je i u problematičnoj sredini kakva je bila u Oaklandu radio ono što najbolje zna – pogađao je iz svih uglova, zakucavao i imao jednu od najuvjerljivijih rookie sezona u povijesti NBA! Naravno, uzeo je nagradu za novaka godine. On je i jedan od tek 6 košarkaša u povijesti NBA lige koji je imao prosjek od preko 21 poena po utakmici u prvih 10 godina karijere. Ostalo društvo čine redom legende NBA, Oscar Robertson, Kareem Abdul Jabbar, Michael Jordan, Shaquille O’Neal i Allen Iverson. Te godine je ekipa Golden Statea ušla u doigravanje s učinkom 43-39 i ispala u konferencijskom polufinalu, ali prava uzbuđenja su tek slijedila.

Motor

Golden State je i te sezone imao pravo na visoki pick na draftu. S obzirom na Nelsonovu filozofiju napada, u ovoj rotaciji je nedostajao samo još brz i nepredvidiv playmaker koji se neće bojati šutiranja na koš. Sve je to pronađeno u malom, hitrom i nabijenom Timu Hardawayu koji je bio 14. izbor drafta. Bivši student sveučilišta Texas el Paso bio je glavni motor u ekipi još jednog trenera iz Kuće slavnih, Dona Huskinsa. Nevjerojatan dribling, nisko težište i promjena pravca kretanja koju je teško ispratiti (čuveni crossover) bili su zaštitni znak omalenog organizatora igre. Visok samo 183 cm, dvije godine zaredom je bio najbolji igrač svoje momčadi, a ujedno je u posljednjoj godini na sveučilištu bio i najbolji igrač visine do 6 stopa (183cm). Njegovim dolaskom, Run TMC postao je potpun.

Najava velikih stvari

Sva trojica igrača su se idealno uklopila u ono što će se danas zvati “small ball“, a što je još prije 25, pa i 30 godina  nosilo naziv “Nellie ball”, po treneru Nelsonu. No što je zapravo bio “Nellie ball”? Niska postava u kojoj je najviši igrač često bilo snažno krilo Higgins, visok tek 201cm! Ostatak petorke su činila još tri igrača koji su blizu dva metra, uz Hardawaya koji ima 183cm. Čak je i sa klupe prva izmjena bio Litvanac Šarunas Marčiulionis koji je visok 195cm. Cijela filozofija igre je bila u brzini kretanja lopte, kontranapadima i stalnim promjenama pozicije. Run & gun košarka, kako Amerikanci to vole reći. Centri, kojih je u prvoj sezoni postojanja ovog trija bilo čak sedmorica, postizali su zajedno u prosjeku samo 4 koša po utakmici, a imali su zadatak da prave blokove u napadu i zatvaraju reket u obrani. Poznato? Međutim, ovakva igra je vrijedila najdalje do doigravanja. Tamo bi redovno takve ekipe bile vrlo brzo izbačene jer je taj stil sa puno kretanja u napadu sa niskim igračima imao i svoje mane. Glavna mana, što je bilo i za očekivati, je skok. Golden State je te prve sezone postojanja Run TMC-a bio najslabija skakačka ekipa u ligi. Također, takav sustav igre je imao puno rupa u obrani, zbog čega su rezultati često bili nepojmljivi za sadašnje uvjete. Jedino zbog čega Warriorsi nisu bili ekipa koja je primala najviše koševa je činjenica da je na Zapadu igrala još jedna ekipa sa dugom tradicijom run & gun stila – Denver Nuggetsi. U toj i takvoj postavci igre, Mullin, Richmond i Hardaway su prvi put dali po 20 poena svaki na utakmici tek sredinom sezone u pobjedi protiv Birdovog Bostona, što su ponovili još 11 puta do kraja sezone. Na kraju su natjecanje završili kao 10. na Zapadu, uz 119 primljenih koševa po utakmici, nasuprot postignutih 116.

Prava sezona

Znalo se da će sljedeća sezona donijeti napredak. Dvorana Ratnika, Oakland Coliseum, bila je rasprodana za cijelu sezonu, ali ludilo je tek slijedilo. Časopis iz Kalifornije, The San Francisco Examiner, je napravio anketu kako nazvati ovu karizmatičnu trojku jer je tadašnji naziv “Big three” bio bezličan. Nakon gomile pristiglih prijedloga pobijedio je onaj po čemu će kasnije biti obilježeni za sva vremena – Run TMC. Po uzoru na tada vrlo popularnu rap grupu Run DMC. Predstava je mogla početi! Prva utakmica sezone 1990/91 završena je s nevjerojatnih 162:158 i to je meč sa najviše postignutih poena u povijesti NBA lige koji se igrao bez produžetaka! Članovi Run TMC-a su u toj godini čak 36 puta na istoj utakmici svi prebacili 20 poena, a u utakmici u kojoj su izgubili od Orlanda sa 131:119 sva trojica su postigla preko 30 koševa. Za razliku od prethodne sezone, momčad je bila pojačana sa dva visoka igrača, Altonom Listerom i Tyronom Hillom koji su popravili odnos skokova na mečevima, ali sva pažnja je bila na vanjskoj liniji. Nevjerojatna kemija koja je vladala između njih, nesebičnost među košarkašima koji su bili potpuno različiti profili igrača, rezultirala je ogromnom popularnošću i drugim najboljim učinkom jednog trija u povijesti – ukupno su zabijali 72.5 koševa po utakmici! Mullin, Richmond i Hardaway su bili (ovim redoslijedom) 8., 10. i 11. strijelac lige! Jedino je trojka Denvera iz 1983. (Alex English, Kiki Vandeweghe i Dan Issel) bila uspješnija sa 76,7 poena po utakmici. Za razliku od prethodne sezone, plasman u doigravanje ove godine nije izostao, a tamo su se susreli sa drugoplasiranom ekipom Spursa koja je imala 11 pobjeda više u sezoni. Iako su David Robinson i Rod Strickland imali odličnu seriju, iako je čak 5 igrača Spursa bilo na granici od barem 15 poena po meču, dalje je otišao Golden State s ukupno 3-1 u pobjedama. Nažalost, sljedeća stepenica je bila previsoka – tamo su ih čekali LA Lakersi i fenomenalni Magic Johnson koji je imao triple-double prosjek (25.8 poena, 12.8 asistencija i 10 skokova po meču) u toj seriji. I pored šuta od preko 50%, i pored 71.5 poena Run TMC-a, dalje se nije moglo. Ako je za neku utjehu, Lakersi su iznenadili i Portland i stigli do finala lige gdje su izgubili od novih NBA vladara, Jordanovih Chicago Bullsa.

Raspad i daljnje karijere

Sljedeća sezona je trebala biti potpuna afirmacija Golden Statea i njegovog udarnog trojca. Nažalost, tako nije mislio Don Nelson koji je kasnije u svakom intervjuu na tu temu govorio da takvu grešku više nikad ne bi napravio. A o čemu se radilo? Mislio je da mu je za dalji napredak ekipe potreban centar ili barem visoko krilo, pa je napravio razmjenu na samom startu sezone u kojoj Richmonda šalje u susjedni Sacramento za Billyja Owensa. Navijači su bili šokirani, suigrači također, a prvu utakmicu u sezoni su igrali upravo protiv Sacramenta! Nesretni Richmond je čak promašio svlačionicu i ušao kod svojih bivših suigrača. Nije odigrao tu utakmicu.

Tim tradeom završena je era Run TMC-a, era koja je zapravo tek počinjala. Golden State jest nakon toga imao uspješniju sezonu sa 55 pobjeda, ali kemija momčadi je bila potpuno uništena. Uzaludno je bilo i dovođenje Latrella Sprewella, pa sa drafta Chrisa Webbera – u narednih 14 godina momčad iz Oaklanda se u doigravanje plasirala samo jednom. Nakon tog poteza, u sljedećih nekoliko godina je prvo nakon teške ozljede otišao Tim Hardaway u Miami Heat, a nakon njega i Chris Mullin u Indianu.

Richmond je u u Kingsima doživio da postane legenda kluba čiji su broj povukli nakon njegovog umirovljenja i u smiraj karijere je osvojio titulu sa Lakersima – istom onom ekipom protiv koje je sa svojim Ratnicima igrao posljednji meč u zlatno-plavom dresu. Također je postao i olimpijski prvak i MVP na All-Star utakmici i konačno, 2014. ušao u košarkašku Kuću slavnih.

Hardaway, koji je u dresu Warriorsa postao drugi igrač u povijesti po brzini kojom je postigao 5 000 poena i imao 2 500 asistencija (prvi je Oscar Robertson) je u Rilleyjevom projektu Miamija zajedno sa Alonzom Morningom bio udarna igla ekipe i četvrti najbolji igrač lige.

Mullin je sa Pacersima igrao jedne godine NBA finale, a prije toga je bio na korak od eliminacije legendarnog Chicaga u finalu Istoka. Vratio se da odigra posljednju sezonu u karijeri u svojoj matičnoj ekipi, postavši jedan od svega 6 igrača u povijesti Golden Statea čiji je dres povučen. Također, postao je član Kuće slavnih dva puta – kao nagradu za izuzetnu karijeru i kao član originalnog Dream Teama.

Na inauguraciji svog dresa, dao je prijedlog da se povuku sva tri dresa iz sastava Run TMC-a ili da to bude jedan dres koji bi simbolično predstavljao svu trojicu. Obojica su prisustvovala povlačenju Mullinovog dresa prisjećajući se vremena kada su harali ligom, složni u ocjeni da su im to bile “najbolje godine u životu”.

Što bi tek bilo da su ostali još koju godinu zajedno.

 

Autor: Srđan Nikolić

2 comments

  1. Vrhunski tekst i odlicno opisan ceo istorijat o legendarnom triju sa raznim zanimljivostima o kojima nigde nisam mogao da procitam.
    Zaista sam uzivao citajuci ga.