Kakva je bila Hrvatska u Torinu?

Neke stvari je najbolje analizirati nakon nekoliko dana. Jednostavno, da prođe euforija, da se kockice poslože i da realnije sagledamo cjelokupnu situaciju, bez euforičnih predviđanja ili nerealnih komentara.

Kvalifikacijski turnir za OI za hrvatsku reprezentaciju nije počeo najbolje. Suočeni sa nabrijanim domaćinima, često i protiv sudaca, sata za mjerenje vremena, ali najčešće u borbi protiv samih sebe, Hrvati su neuspješno započeli kvalifikacije za Olimpijske igre, natjecanja na kojem Hrvatske nije bilo u Londonu prije četiri godine. Uslijedila je relativno laka utakmica sa Tunisom kao priprema za eliminacijske duele, a u jednoj nevjerojatnoj utakmici gdje su igrači opet najveći problem imali sami sa sobom, došlo se do zaslužene pobjede i uzvrata sa Talijanima. Ovaj put su Fortuna, ali i znanje više bili na strani hrvatskih igrača koji su zasluženo uzeli kartu za Rio.

Što se može reći poslije ovih kvalifikacija za OI i što se može promijeniti, poboljšati ili dodati u igri hrvatske reprezentcije za manje od mjesec dana?

Krenimo redom.

PROBLEMI

Očigledno je da igra hrvatske reprezentacije ovisi prije svega o vanjskim igračima, što je i u suvremenoj košarci trend. Imati Bogdanovića na šuteru i Šarića kao all-round krilo je privilegija kakvu nema veliki broj reprezentacija. Centarski par Bilan – Planinić je odlično ukomponiran u momčad i točno se zna njihova uloga na terenu. Ako dodamo i Simona, kao dosta dobrog vanjskog šutera, dolazimo do sasvim solidne momčadi.

Ipak, daleko od toga da ona nema i mane.

Najslabija pozicija u ekipi je pozicija playmakera ili, konkretnije, pozicija kapetana Roka Ukića. Vjerojatno će vam svaki školovani trener reći da je ovo najvažnija uloga u ekipi, “produžena ruka trenera”, ali u ovom slučaju, to je bila pozicija sa koje se imalo najmanje učinka. Slab vanjski šut, uz tek solidne organizacijske sposobnosti i, ruku na srce, vrlo pohvalna i dosta dobra udvajanja u reketu, u suvremenoj košarci na ovoj poziciji jednostavno nisu dovoljni. Tužno je bilo gledati ga kada obilazi oko blokova, gdje njegov direktan protivnik dobije često i po dva koraka prednosti nad njim.

S obzirom da na toj poziciji i na klupi nema zamjene, izbornik Petrović se suočavao sa činjenicom da mora igrati sa dva šutera (Bogdanović i Hezonja) i Šarićem na playmakeru ili tek povremeno sa Simonom na toj poziciji. I pored svih vrlina koje posjeduje, Dario Šarić ne bi trebao biti igrač koji prenosi loptu. Ipak, najgore od svega je to što Ukić čak i ako je bio u igri nije prenosio loptu nego su to činili Šarić ili Simon.

Druga problematična stavka u igri hrvatske reprezentacije je – klupa. U rotaciji je izbornik koristio 7 ili 8 igrača, što i nije neobično s obzirom na važnost utakmica, ali problem je što se i tu knjiga svela na dva slova – Planinića i Hezonju, uz tek jedva primjetne role Babića. Ostali, na žalost, nisu bili vrijedni spomena, uz svo dužno poštovanje prema igračima koji su svojim igrama u klubovima sigurno zaslužili poziv. Naime, klupa reprezentacije je na tri važne utakmice (dva puta Italija i jednom Grčka) postizala tek 11 poena po utakmici, uz respektabilnih 10 skokova po utakmici, ali opet – premalo za neku bolju ocjenu.

Hezonja je i dalje vrlo nestalan igrač, koji je u stanju ukrasti loptu i zakucati, odigrati dobru obranu ili nevjerojatno dodavanje, da bi odmah nakon toga u obrani napravio prekršaj, pustio igrača da poentira ili potpuno nerezonski ispalio tricu u ranoj fazi napada. Obrana mu je, na žalost, i dalje slaba strana jer često zaboravi na igrača, a kada je taj “zaboravljeni” igrač šuter poput Galinarija ili Belinelija, zna se što možemo očekivati.

Također, veliki problem je i postavka igre oko Bogdanovića. Iako sjajan, ne može se pustiti igrač u igri izoliranja da po 1520 puta rješava situacije jedan na jedan tako što će ostali igrači stajati sa strane i samo čekati što će Bogdanović napraviti, bez ikakve želje da se nekako pomogne.

Momčadski, Hrvatska je imala i velike probleme kada se postavi zona. Srećom, zonu, kao i zonski presing na 3/4 terena koristili su Grci samo kao obrane iznenađenja.

PREDNOSTI

Ono što je prednost hrvatske reprezentacije je prije svega odličan dvojac Bogdanović – Šarić. Naprosto je nevjerojatno koliko dobro Šarić može odigrati i na visokom i niskom postu, kao i širok dijapazon rješenja koje ima na svim pozicijama. Po potrebi, može čak odigrati i playmakera, a kada u obrani preuzima nikada ne dolazi do mismatcha. Šarić je dovoljno brz da isprati niže, a dovoljno snažan da može držati jače igrače podalje od koša. Igrač koji je dobio sasvim zasluženo MVP nagradu turnira je svakako i stup reprezentacije.

Drugi, iako često i prvi igrač je Bojan Bogdanović. Šuter kakvog bi svaka europska ekipa poželjela. Iako mu je lijeva strana očigledno dosta slabija od desne, svojom brzinom nadoknađuje taj nedostatak. Ono što je za pohvalu, sada nakon plasmana na OI, je to što je Bojan, iako šuterski nije bio ni blizu nivoa na koji nas je navikao, ipak bio najbolji strijelac turnira i igrač na koga je obrana protivnika najviše obraćala pažnju.

Model igre koji bi trebali primijeniti je onaj iz prve četvrtine ili, da ne pretjeram, iz prvog poluvremena utakmice sa Grčkom. Način na koji se otvorila utakmica je bio baš onakav kakav bi svaki trener poželio – kolektivna obrana u kojoj je reket bio “zaključan”. Iz takve obrane smo onda imali izuzetnog Bilana čiji prvi pas je završavao u rukama bekova već na polovini terena i time omogućavao kontranapade i brze napade koji su se završavali izuzetnom preciznošću.

OBRANA I NAPAD

U igri hrvatske reprezentacije evidentno je da se obrana temelji na igri čovjek na čovjeka sa preuzimanjem, ali i to preuzimanje zavisi od toga TKO je igrač koji preuzima. Naime,u slučaju pick and rolla na perimetru, u slučaju da iz picka treba preuzeti Planinić, to se gotovo nikad neće dogoditi. Ipak, u slučaju da je Šarić taj koji treba preuzeti, do preuzimanja i dolazi zbog njegove fleksibilnosti u obrani. Također, zanimljivo je bilo vidjeti kako će se igrati obrana protiv ekipe koja ima dominantnog centra kao Grčka (Bourousis). Obrana se u tom slučaju skupljala u reketu, često udvajajući centra sa nižim igračem (Ukić), a u nekim slučajevima su čak i tri igrača bila na centrima Grčke – u slučaju da su odlučili krenuti u sredinu reketa. S obzirom da je povratna lopta na vanjske igrače Grčke dolazila najčešće kasno ili nikako, ova taktika Ace Petrovića se pokazala kao uspješna.

Organizacija napada svodila na veliki broj izolacija za Bogdanovića, uz nekoliko blokova oko reketa da bi mu se olakšala pozicija. Iako je treneru zapravo vrlo jednostavno “pročitati” ove kretnje, praksa je pokazala da nije tako jednostavno zaustaviti tu igru. Razlog su, u najvećoj mjeri, Bilan i Planinić jer se dosta dobro postavljaju prilikom Bojanovih protrčavanja. Međutim, tu može nastati problem ako protivnik počne ta protrčavanja rješavati preuzimanjima. Zatim, veliki broj izolacija na njemu je sigurno iscrpljujuće i zahtijeva dodatno trošenje snage, zbog čega onda često Bogdanovića nema u obrani. Na žalost, velikog odmaka od ovakve igre neće biti jer u Hrvatskoj nema igrača koji bi ga dostojno zamijenio. Teoretski, to bi trebao biti Hezonja, ali i pored NBA angažmana, on još uvijek nije na onom nivou na kojem ga mnogi očekuju. Veliki problem je i očigledno slabija lijeva strana sa koje napada koš gotovo isključivo izdaleka, dok na ulaz ide samo kada ga čuva dosta sporiji igrač (najčešće poslije neadekvatnog preuzimanja).

Poseban osvrt zaslužio je i Kruno Simon koji se jako dobro snalazi u situaciji gdje je treća napadačka opcija, često praveći razliku baš u trenucima kada Šarić ili Bogdanović nisu u mogućnosti da rješavaju napad. Šut sa distance mu je pristojan, a korektan je i u obrani. S obzirom da se igra Hrvatske svodi najčešće na rješavanje izvana, moguće je da od njega vidimo još kvalitetnije partije na Olimpijskim igrama.

IZBORNIK

I za kraj, izbornik Petrović… Sastavio je ekipu koja igra brzu, modernu košarku sa relativno malo blokova, dosta izolacija i sa prevagom na vanjske igrače, kako trendovi i nalažu. U obrani je izražena igra čovjek na čovjeka sa preuzimanjem i sa skupljanjem reketa. Problem nastaje kad počnu rotacije jer, osim još tri igrača sa klupe, izbornik ostale ni ne koristi što može dovesti do problema kad se bude igralo dan za dan sa vrhunskim protivnicima.

Problem je bio i kada su Grci postavljali zonu, što je segment igre na koji će se morati obratiti pažnja. U igri kakvu gaji, slab šut izvana značit će i siguran poraz.

I konačno– tehničke greške. Iako treneri znaju planski napraviti tehničku grešku, da podignu i razdrmaju ekipu, tehničke greške hrvatskog izbornika su sve samo ne planske i dolaze u pogrešno vrijeme. Srećom po Hrvatsku, još nije bilo negativnih posljedica, ali je to nešto na što se svakako mora skrenuti pažnja.

Do nastupa u Riju je ostalo još manje od mjesec dana. Da li je to dovoljno ili ne da se isprave neki nedostaci, ostaje za vidjeti. Ono što nas može radovati je činjenica da Hrvatska ima izuzetno talentiranu i nezgodnu reprezentaciju koja svakome može itekako zagorčati život.

Autor: Srđan Nikolić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *