Jugoplastika – europska NBA momčad

KK Split. Iako i sada ovo ime ima određenu težinu, kod starijih poznavalaca košarke na spomen ovog imena možda će zaigrati jedna obrva. Ali ako kažete Jugoplastika, ili POP 84, svaki iole upućeniji košarkaški ljubitelj morat će se nakloniti do poda. Ne bez razloga. Tri vezane titule prvaka Europe s kraja 80-ih i početka 90-ih godina, učinili su ovaj klub, makar u košarkaškim krugovima, mnogo većim nego što je to prelijepi grad na obalama Jadrana iz koga dolazi, a koga su naseljavali i stari Rimljani još prije nekih 1700 godina.

U vrijeme kada hrvatski klubovi nisu blizu osvajanja ni regionalne lige, a sam plasman u Euroligu je nedostižan ideal, svako vraćanje na slavnu, a ne tako davnu prošlost kluba sa Gripa tjera na uzdahe. A kako i ne bi? Generacija koju je predvodili rođeni Splićani Toni Kukoč i Dino Rađa proglašena je za najbolju europsku momčad 20. stoljeća po izboru FIBA-e, ali i po mnogim drugim anketama. Iako se titula odnosi “samo” na 20. stoljeće, reklo bi se da ni sadašnja, suvremena verzija nekadašnjeg Kupa europskih prvaka ne bi imala dostojnog protivnika za ovu ekipu. To je bilo vrijeme kada je jugoslavenska košarka bila na svom vrhuncu, ali i vrijeme kada su entuzijazam i ljubav prema magičnoj igri između dva obruča bili iznad svih drugih ideala. Iznad novca pogotovo, jer košarku nije igrao novac već pet igrača na terenu koji su imali san da dokažu da su bolji od bilo koga.

O Jugoplastici se manje – više sve zna i mnogo toga je napisano. Ipak, ovdje ćemo napraviti osvrt na mečeve koji možda jesu bili egzibicijski, ali koji su i te kako imali natjecateljskog naboja i u kojima je svakako postojala želja za pobjedom. Analizirat ćemo mečeve prvaka Europe sa NBA momčadima koji su gostovali na McDonald’s turnirima, sa naglaskom na prvi duel.

A prva utakmica tog tipa, protiv ekipe Denver Nuggetsa, u suštini i nije bio prvi susret te generacije sa “vanzemaljcima” iz SAD-a. Iako možda nisu igrali sa profesionalcima (barem ne u tom momentu), u Bormiju na svjetskom juniorskom prvenstvu odigranom ’87.  prije svega Kukoč, a tu je bio i Rađa, su već tada dokazali da im, barem u njihovom godištu, u tom momentu nije bilo ravnih ne u Europi, već i u svijetu. Kukočevih legendarnih 11 od 12 trica na meču protiv Amerike, pa nakon toga i Rađinih 20 poena u drugom meču protiv Amerikanaca su najbolji pokazatelj toga. Ako na to dodamo i Luku Pavićevića, još jednog igrača koji je u Bormiju porazio buduće NBA igrače i virtouza sa loptom koji je prošao dvije godine školovanja na sveučilištu Utah, kao i Žana Tabaka, budućeg člana šampionskih Houston Rocketsa, polako dolazimo do razloga zašto Jugoplastika nije imala potrebe previše respektirati američke ekipe.

Možda će neko primijetiti da su te utakmice za američke profesionalce bile tek pripremne, ali to nikako nisu bile utakmice revijalnog karaktera. Nijedna NBA momčad nije htjela izgubiti te susrete, ponajviše zato jer bi u tom slučaju po povratku u SAD svakako bili obilježeni na negativan način. Najbolja ilustracija svega navedenog je veliki broj time outa koje je bio primoran koristiti legendarni trener Nuggetsa Doug Moe tijekom utakmice, kao i velika nervoza njegovih igrača u četvrtoj četvrtini kada se odlučivao pobjednik. Zašto spominjemo time outove kao bitan faktor? Recimo samo da je Chuck Daley par godina kasnije u Barceloni na OI iskoristio samo jednu minutu odmora u toku cijelog olimpijskog turnira, baš u finalu protiv Hrvatske, u kojoj su opet igrali tada već bivši igrači POP 84 Kukoč, Rađa, Tabak, Perasović i Naglić.

Denver Nuggetsi su tokom ’80-ih bila ekipa koja je, još prije Run TMC-a, igrala run & gun košarku u kojoj je glavna karakteristika bila brz prijenos lopte, veliki broj kretanja i, po zahtjevu Douga Moa, oslobađanje od lopte u roku od dvije sekunde! Možda najbolji pokazatelj kojom brzinom je igrao Denver te godine je dužina prosječnog napada koji je iznosio jedva 13 sekundi, što trenutno i u suvremenoj NBA ligi ne može izvesti ni jedan klub. I tu dolazimo do prvih objektivnih problema koje je Jugoplastika imala.

Razlike u pravilima i fizičkoj spremnosti

Iako je jako teško usporediti NBA momčadi sa bilo kojom europskom ekipom, pa makar to bila i Jugoplastika, pokušat ćemo napraviti upravo to kroz ovu analizu jer je ipak riječ o najboljoj europskoj ekipi svih vremena. Prva i osnovna razlika je u fizičkoj snazi tadašnjih europskih igrača naspram onih sa američkog kontinenta. Naime, u to vrijeme je vladalo opće mišljenje među europskim trenerima da rad u teretani negativno utječe na tehniku, prije svega na šut, što je rezultiralo i slabijim radom u teretani. Ne ulazeći dublje u fiziologiju i genetsku predispoziciju igrača, odnos u fizičkoj snazi je i dalje na strani Afroamerikanaca i pored približavanja u metodologiji rada Europe i Sjedinjenih Država. U to vrijeme, jaz je bio mnogo veći i to je bilo prvo što se moglo primijetiti. Druga stavka je brzina igre. Zbog tadašnjih pravila, koja su u europskoj košarci omogućavale napade od po 30 sekundi čak i u slučaju ofanzivnog skoka (sada se sat vraća na 14 sekundi), igra u Europi je bila dosta sporija. Jedno od pravila na McDonald’s turnirima tih godina je bilo da linija za tri poena nije stajala na “europskih” 6.25 metara, niti na američkih 7.25 metara od koša, već “na pola puta” ili 6.75 metara. To je sadašnja razdaljina između koša i trice, ali tada je to bila velika prednost za američke profesionalce. Također, tereni su imali “američke” dimenzije i to je opet predstavljalo problem za igrače sa Starog kontinenta jer se jednostavno igralo na većoj površini. I konačno, ali nikako ne manje bitno, je i vrijeme trajanja utakmice koja se igrala po NBA sistemu od 48 minuta. Dakle, 8 minuta duže nego u Europi, sa četiri četvrtine i dužinom napada od 24 sekunde. U Europi se igralo na dva poluvremena od po 20 minuta u tom periodu i jasno je kakav je to “udar” bio na igrače sa ovog podneblja.

Problemi unutrašnjih igrača Jugoplastike

Vratimo se na fizičku dominaciju. Na tom polju najteže je bilo “unutrašnjim” igračima ili jednostavnije rečeno – centrima. Centarska linija Denvera u svojim redovima nije imala nijednog All-Star igrača, već samo solidne ili čak prosječne NBA centre poput Dannyja Schayesa i Tima Kemptona, kao i Billa Hanzlika. Ipak, i oni kao takvi su pravili velike probleme budućem igraču slavnih Celticsa Dinu Rađi, Goranu Sobinu i Zoranu Saviću koji su, naročito na početku meča, bili potpuno zbunjeni brzim kretnjama centarske linije Nuggetsa i njihovim redovnim protrčavanjem kroz reket, kao i čestim izlascima na 5,6 metara od koša. Opet, fizički jači košarkaši Denvera su se znali i zagraditi blizu koša i jednostavno “ugurati” Rađu ili Sobina na niskom postu. Na iznenađenje svih, takvoj igri u reketu se najbolje prilagodio novopridošli krilni centar Zoran Savić. Igrač koji je tek stigao u Split iz Čelika iz Zenice, ali igrač koga će vremenom svi zapamtiti kao jednog od najvećih boraca pod košem Jugoplastike i jugoslavenske reprezentacije općenito. Pored fizičke inferiornosti, problem centarske linije momčadi iz Splita je bila što su u obrani bili prilično statični u odnosu na NBA protivnike – opet, karakteristično za europsku košarku tog doba. Nakon prodora brzih igrača Denvera, Fata Levera ili Waltera Davisa, rijetko su stizali pomoći i idealno zatvoriti reket. To se odrazilo i na ukupan broj skokova, koji je naročito u napadu bio na strani Amerikanaca.

I konačno, igra dva na dva iz pick’n’rolla. Ono što je bio najveći problem u toj igri je to što centri nisu mogli preuzimati vanjske igrače upravo zbog ranije spomenutih karakteristika. Jednostavno, brzinom nisu mogli parirati i makar na trenutak pomoći suigračima koji su često ostajali “zaglavljeni” u širokom i jako postavljenom bloku.

Mane vanjskih igrača

Očekivanja su bila da će upravo vanjski igrači na mečevima sa NBA ekipama trpjeti najveći pritisak i da će oni gubiti najviše lopti. Logično, jer lopta i jest u najvećem posjedu kod vanjskih igrača, naročito pri prevođenju iste u polje napada. Gledajući ostale mečeve NBA momčadi sa europskim ekipama, tu se i najviše primjećivala razlika u klasi i fizičkoj pripremljenosti. Međutim, tu je upravo došao do izražaja nevjerojatan talent i tehnička obučenost igrača u žutom, ali o tome kasnije.

U run and gun igri Denvera, lopta se kretala vrlo brzo, toliko da gotovo nikada nije trebalo više od dvije do tri sekunde da lopta prijeđe u prednje polje. Denver je i u Americi bio poznat kao momčad koja ne mari mnogo za pozicijsku igru i čija se igra zasniva na tranziciji. Tu su se stvarali problemi, prije svega za startne igrače Jugoplastike koji su i trpjeli najveće opterećenje u toku meča. Povremeni pokušaji trenerskog maga Božidara Bože Maljkovića sa zonom 2:3 često nisu donosili ploda. Jednostavno, jugoplastika se ne bi stigla postaviti u zonu jer se lopta kretala vrlo brzo, kao uostalom i sami igrači. U slučaju da stignu postaviti zonu, to je davalo rezultate sa promjenjivim ishodom. Denverovi igrači su bili prebrzi, odlično su se kretali i tu se moralo prilagođavati američkom načinu igre.

Također, po “starom” modelu igranja košarke u Europi, play je bio taj igrač koji bi preveo loptu preko pola terena, organizirao napade i, uvjetno rečeno, trošio vrijeme. Reklo bi se, normalna situacija, ali u fizički zahtjevnoj igri kakvu je forsirao Doug Moe dok je bio na klupi Nuggetsa, to i nije tako jednostavno kao što izgleda jer je taj igrač redovno bio pod budnom pratnjom Fata Lavera, odličnog defanzivca i All-Star igrača momčadi iz Kolorada. Igrači su se mnogo trošili i pri samom prevođenju lopte, postavljanju akcija, a onda je trebalo braniti kontranapade Amerikanaca ili moćnu igru jedan na jedan. I tu dolazimo do sljedeće mane Jugoplastikine vanjske linije. Pri brzom kretanju lopte, kada bi Jugoplastika ušla u “mašinu” Denvera, često bi ostajali slobodni igrači na poludistanci. To često ni Kukoč sa svojim dugim rukama nije mogao braniti.

Prednosti Jugoplastike

Ipak, ono što je ostalo najviše u sjećanju običnih navijača je sve ono dobro što su pokazali igrači iz Splita i što je davalo nadu da će se, prije ili kasnije, dostići ta američka razina igranja košarke. Ostalo je u sjećanju da je čuveni profesor Aca Nikolić tražio od Douga Moa, svog bivšeg igrača, da se Jugoplastika “razbije”  sa 50 razlike da bi “spustio na zemlju” prvaka Europe i natjerao igrače splitskog kluba da još više rade i uče. Ali, to jednostavno nije bilo moguće jer su svojim talentom i zalaganjem iznenadili sve i opovrgli i najveće skeptike. Ali krenimo redom.

Prvi razlog zbog čega to nije bilo moguće je zapravo jedan igrač. Ali kakav igrač! Toni Kukoč, čuveni Pink Panther splitske košarke i prva violina momčadi sa Gripa je u napadu imao sve one karakteristike koje su krasile najbolje all-round igrače tog perioda i u NBA ligi. Dvadesetjednogošinji, 208 cm visok igrač koji je pokrivao gotovo sve pozicije u ekipi, a koji se najbolje snalazio na vanjskim pozicijama, bio je često nerješiva enigma za protivnike iz Denvera. Na njemu su se mijenjali svi u obrani, od playa Fata Lavera do krilnog centra Billa Hanzlika. Kukoč je za to vrijeme radio ono što je najbolje znao. Poput tada najpopularnijeg igrača NBA lige, Magica Johnsona iz LA Lakersa, Kukoč je prevodeći loptu kao organizator igre, često omogućavao suigračima sa odličnim šutom poput Duška Ivanovića ili Luke Pavićevića da neometano naciljaju protivnički koš nakon njegovog prodora i kirurški preciznih dodavanja sa strane. U takvim situacijama, ostali igrači Denvera bi morali “skupljati” obranu u reketu i to je Jugoplastika preko svojih bekova odlično koristila. Da bi se čuvalo Kukoča bilo je potrebno žrtvovati još jednog beka, a to je onda ostavljalo dosta prostora za ostale. U slučaju da se ne odluče na takav potez i kada su ostavljali reket dovoljno otvorenim, mnoga dodavanja je dobijao i Rađa, koji je sa Tonijem, po vlastitom priznanju, mogao igrati i zatvorenih očiju. Toliko dobro su se razumjeli u igri. Bez obzira na mjesto dodavanja, kada bi dobijao loptu pod košem ili oko linije slobodnih bacanja, Rađa je odlično čitao Kukočeve kretnje i reagirao na njih gotovo automatski. Odličnu partiju je pružio i bivši student sveučilišta Utah, Luka Pavićević, jer je cijelo vrijeme igrao u maniri iskusnog NBA igrača, bez previše respekta prema veličini protivnika. Često je napadao koš hrabro prolazivši u prodor, a nije imao problem ni sa šutom čak ni u, za europske uvjete, neizgrađenim pozicijama.

Što bi bilo kad bi bilo?

Naravno, u cijeloj priči konstantno lebdi jedno pitanje – da li je takva Jugoplastika mogla parirati NBA ekipama tog perioda u NBA ligi? Da bi dali odgovor na to pitanje, opet je potrebno vratiti se na mane, ali i na prednosti splitskog giganta, kao i na samu NBA. Kukoč, Rađa i ostali su pokazali da u run and gun igri mogu da parirati jednom tipičnom predstavniku takvog stila košarke. Problem je više bio kada su se susreli sa New York Knicksima sljedeće sezone, ekipom koju je krasila dobra obrana i nešto mirnija igra. Nažalost, na toj utakmici Jugoplastika nije imala Rađu, Sobina i Ivanovića (što bi bio hendikep za bilo koju ekipu), ali je bila uočljivija razlika prije svega u fizičkoj spremi igrača i na tome bi se i završila analiza tog meča jer je ekipa iz 1989. svakako bila kvalitetnija. Nedostajao je vrhunski šuter poput Ivanovića i, možda još važnije u fizički zahtijevnoj igri, dva “stupa” u reketu Rađa i Sobin. To je bio prevelik nedostatak i pored solidnih partija Tabaka i Naglića na tim pozicijama. Druga stavka su momčadi u NBA i sami igrači. Svaki ozbiljniji poznavatelj košarke zna da se u to vrijeme, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u NBA ligi igrala najkvalitetnija košarka od njenog  nastajanja i da je u to vrijeme ona doživljavala najveću ekspanziju u cijelom svijetu, igrački i marketinški.

U cijeloj priči, dobiva se utisak da bi Jugoplastika svojim talentom i vođena zaista velikim trenerom Božom Maljkovićem, koji je na kraju u svojoj karijeri osvojio ukupno četiri titule prvaka Europe, i u situaciji da su mogli igrati utakmice kao u europskom ritmu tog doba, sa 4 do 6 mečeva mjesečno, imali što za reći čak i u takvoj NBA. Sa dovoljno vremena za fizički oporavak i taktičku pripremu utakmice, vrlo je vjerojatno da bi to bila grčevita borba za doigravanje, čak i tim uvjetima. Ali u situaciji da su morali poštovati sva američka pravila (utakmica svaki drugi, treći dan, 48 minuta….) teško da bi izbjegli sudbinu najslabijih ekipa tog doba. Jednostavno, velika razlika u treninzima i potpuno drugačija košarkaška filozofija napravili su preveliki jaz u tom momentu između europskih i bilo koje NBA ekipe, naročito sa playoff pedigreom.

Ipak, gledajući da su tri igrača iz te generacije na kraju otišla u NBA ligu i da su Kukoč i Rađa čak ostavili i značajan trag u klubovima za koje su igrali, uz dodatak da su imali jednog bivšeg NCAA igrača u svojim redovima i u američkom sistemu treninga, vrlo je vjerojatno da bi takva Jugoplastika ostavila traga i na američkom kontinentu. Nažalost, to nikad nećemo saznati, a bilo bi, zasigurno, i više nego zanimljivo.

Autor: Srđan Nikolić